"Pogledaj dom svoj, anđele" ist ein Lied der Serbischen rock band Riblja Čorba.
"Pogledaj dom svoj, anđele" je pjesma Srpske rock band Riblja Čorba.


Das Lied wurde von Bora Đorđević für das sechste Album der Band namens Istina verfasst.
Pjesma je sastavljena od pjevača Bora Đorđević za šesti album, Istina.

Hörer von Radio Belgrad 202 haben das Lied zum "Lied des Jahres 1985" und zum "Besten Einheimschen Song" 1990 gewählt.[1] In 2009, wurde das Lied von lesern des Standard Magazin zum Song des Jahrzehntes gewählt. .[2] Das Lied ist für seinen Apokalyptischen Text bekannt,und auch als eines der besten Lieder, des ehemaligen Jugoslawiens. Die Musik des Songs wurde von Gruppe Monarcs in 1964 "Look Homeward Angel" erstellt.
Sušatelji Radio Beograd-a 202 su glasali pjesmu za "pjesmu godine 1985" i "pjesmu desetljeća" u 1990 godini.[1] U 2009, su čitači Standard magazina glasali pjesmu kao najveću domaću pjesmu.[2] Pjesma je isto poznata za apokaliptični tekst, i pjesma se smatra kao jedna od najboljih pjesama bivše jugoslavije. Glazba pjesme je obrađena grupe Monarcs iz 1964 "Look Homeward Angel"

Pogledaj dom svoj, anđele (Lied)
Pogledaj dom svoj, anđele (Pjesma)

Fluss Pčinja (mazedonisch: Пчиња), ist 128 km lang und entspringt in Serbien später fliesst durch Mazedonien anschliessend mündet in Strom Vardar.
Rijeka Pčinja (makedonski: Пчиња), je 128 km duga rijeka koja izvire u Srbiji i kasnije prolazi kroz Makedoniju, i tu se kao lijeva pritoka ulijeva u rijeku Vardar.

Teil des flusses in Serbien
Dio rijeke u Srbiji

Fluss Pcinja entsteht durch einige Quellen im Westen von Gebirge Dukat beim dorf Radovnica,wo weiterhin in richtung Westen fliesst mit der Name Tripušnica (serbisch: Трипушница).
Rijeka Pčinja nastaje od nekoliko potoka na zapadu planine Dukat, kod sela Radovnica, odatle dalje teče na zapad pod imenom Tripušnica (srpski: Трипушница).

Das Fluss Tal bildet ein klein Region in zentrum Trgovište, da wo von der linke seite in fluss Tripušnica mündet das fluss Lesnička reka (serbisch: Лесничка река).
Dolina rijeke tvori mikroregiju sa centrom u mjestu Trgovište, gdje se u Tripušnicu sa juga uliva Lesnička reka (srpski: Лесничка река).

Von Dort das Fluss fliesst weiter in richtung westen mit der name Pčinja.
Odatle dalje rijeka teče na zapad pod imenom Pčinja.

Diese Gebiet entlang des Fluss Pcinja ist eine der ärmsten Gebiete in Serbien und Aussiedlung von Bewohner(nach einwohner zählung im jahr 1971 lebten 12 556 einwohner,oder 34 in Km², und im jahr 2002. insgesamt 6 372 oder 17 einwohner pro Km² das ist eine verringung von 50%).Pcinja anschliessend fliesst im westen nördlich von Breite Gebirge bei Dorf Sajince das rechte tal Korucicu( serbisch: Корућица) und anschliessend fliesst durch das enge Tal zwieschen Gebirge Rujen und Kozjak.In diesem Tal befindet sich das dorf und Kloster Prohor Pčinjski.
Kraj uz rijeku Pčinju je najsiromašniji dio Srbije, i regija sa velikim odlivom stanovništva( po popisu iz 1971. g. bilo je 12 556 stanovnika, ili 34 na km², a 2002. g. svega 6 372 ili 17 stanovnika na km²; a to je smanjenje za 50%). Pčinja potom teče na zapad sjeverno od Široke planine. Kod sela Šajince prima desnu pritoku Korućicu( srpski: Корућица) i nastavlja svoj tok uskom dolinom između planina Rujen i Kozjak.

Nicht weit von Kloster etwa 45 kilometer durch Serbien, Fluss fliesst in Mazedonien ein bei Dorf Pelince(Bekannt als Mazedonische erholungs gebiet und denkmal zentrum von ASNOM-a).
U ovoj dolini nalazi se selo i manastir Prohor Pčinjski. Nedaleko od manastira, poslije 45 kilometara toka kroz Srbiju, rijeka ulazi u Makedoniju, kod sela Pelince(poznato makedonsko izletište i memorijalni centar Prvog zasjedanja ASNOM-a).

Teil des Flusses in Mazedonien
Dio rijeke u Makedoniji

Folgende 83 kilometer, Fluss fliesst schön in richtung Südwesten.
Slijedećih 83 kilometara, rijeka blago zavija na jugozapad.

Vorbei an die Orte und Dörfer:Karlovce,Dragomance,Strnovac,Vojnik,Klecevce,Pcinja,Studena Bara,Gorno Kojnare,Dolno Kojnare und das kleine stadt Katlanovo,Bekannt als Bad Katlanovo mit Terme,Heil und Badeort in Mazedonien und liegt etwa 25 kilometer von der Mazedonischen Hauptstadt Skopje, Katlanovo verbindet mit anderen ortschaften die Strasse Richtung Skopja; Jurumleri, Idrizovo, Petrovec, und so bleibt auch die umgebung Skopje, so dass auch Bald Stadt Skopje erreicht den fluss Pčinje. das fluss becken teilt sich in zwei kleine Regionen Sredorek und Kotorci, und dazwieschen befindet sich Baderska klisura. in untere seite des flusses Pcinja fliesst westlich der Gradištanske Gebirge und mündet anschliessend in Strom Vardar in der mitte der Wege zwieschen Veles und Skopje bei klisure Taor.
Protiče pored sela; Karlovce, Dragomance, Strnovac, Vojnik, Klečevce, Pčinja, Studena Bara, Gorno Konjare, Dolno Konjare i mali gradić Katlanovo, poznat po obližnjoj Katlanovskoj Banji, najpopularnijem termalnom kupalištu u Makedoniji. Iako se nalazi 25 kilometara od Skopja, Katlanovo povezano sa ostalim naseljima na putu do Skopja; Jurumleri, Idrizovo, Petrovec, i tako postaje predgrađe Skopja, tako da će uskoro i grad Skopje izaći na obale rijeke Pčinje. Tok rijeke dijeli se na dvije mikroregije; Sredorek i Kotorci, između kojih se nalazi Baderska klisura.

Geografische angaben
Geografske karakteristike

Fluss Pčinja, liegt im Ägeischen meersbecken. sein Becken hat 3 140 km², davon 1 247 km² liegt in Serbien und 1 893 km² in Republik Mazedonien
Rijeka Pčinja, pripada Egejskom slivu. Njezin sliv ima ukupno 3 140 km², od toga je 1 247 km² u Srbiji i 1 893 km² u Republici Makedoniji.

wasser zu strom der pcinje in Vardar ist 14 m³/s, und der fluss wird nicht überflutet.
Prosječni dotok vode rijeke Pčinje u Vardar je 14 m³/s, i rijeka nije plovna.

Haupt zu flüsse der Pčinje befinden sich in Mazedonien und die sind; Bistrica, Petrošnica und Gegen Fluss von der linke seite von rechter seite Fluss von Kumanovo.
Glavne pritoke rijeke Pčinje nalaze se u Makedoniji, i one su; Bistrica, Petrošnica i Kriva reka sa lijeve strane, te; Kumanovska reka, sa desne strane.

Fluss Pčinja
Pčinja

Weblinks
Vanjske poveznice

Malerei der neunziger Jahre
Slikarstvo devedesetih

Realismus in der zeitgenössischen kroatischen Kunst
Realizam u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti

Ausgewählte Werke
Galerija djela

Transdisziplinäres Modell der Kreativität
Transdisciplinarni model stvaralaštva

Zeitgenössische kroatische Malerei.
Suvremeno hrvatsko slikarstvo.

Der Ausdruck „Ende der Malerei„ erscheint in den Beschreibungen radikaler künstlerischer Strömungen in der Malerei, die die nihilistische Haltung gegenüber dem Fortschritt des künstlerischen Schaffens ausdrücken.
Pojam „kraj slikarstva“ javlja se u opisima radikalnih umjetničkih struja u slikarstvu koje izražavaju nihilistički stav prema napretku umjetničkog stvaralaštva.

Eine solche Haltung wurde durch das Verschwinden der utopischen Dimension der Kunst angeregt, die die sozialen Beziehungen und die Stellung des Menschen zu sich selbst verändern sollte [1], in einer Zeit, die vom Tod politischer Ideologien und der Stärkung des globalen Kapitalismus geprägt war.[2]
Takav stav uzorkovan je nestankom utopijske dimenzije umjetnosti koja je trebala preoblikovati društvene odnose i poziciju čovjeka prema samom sebi[1], u vremenu kojeg su obilježile smrti političkih ideologija i jačanje globalnog kapitalizma.[2]

Künstlerische Bewegungen dieser Art sind während des gesamten 20. Jahrhunderts aktiv und kulminieren mit dem Weißen Quadrat auf dem weißen Hintergrund von Malevic, Reinhardts schwarzen Leinwänden aus den fünfziger Jahren und der analytischen Malerei und schließlich mit dem Akzent auf der verbalen Komponente der Konzeptkunst.
Umjetnički pokreti ovog tipa aktivni su tijekom čitavog 20. stoljeća, a kulminiraju sa Maljevičevim Bijelim kvadratom na bijeloj pozadini, Reinhardtovim crnim platnima iz pedesetih te analitičkim slikarstvom i na kraju isticanjem verbalne komponente konceptualne umjetnosti.

Der Ausdruck die „Rückkehr zur Malerei“, im Sinne der Technik und Tradition, ist eine Reaktion auf die erwähnte Kunstpraxis und wird im Realismus der 20er und 30er Jahre des 20. Jahrhunderts (Forces nouvelles in Frankreich, Valori Plastici und Novecento in Italien, Verismus und Neue Sachlichkeit in Deutschland, Präzisionismus und Regionalismus in Amerika) und in den achtziger Jahren (Neue Wilde, Transavangard, Neo-Expressionismus) manifestiert.
Sintagma „povratak slikarstvu“ kao mediju i tradiciji, predstavlja reakciju na spomenute umjetničke prakse i manifestira se realizmima dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća (Forces nouvelles u Francuskoj, Valori Plastici i Novecento u Italiji, verizam i Neue Sachlichkeit u Njemačkoj, precizionizam i regionalizam u Americi) te u osamdesetima (Neue Wilde, transavangarda, neoekspresionizam).

Das mangelnde Interesse an Malerei in den neunziger Jahren beeinflusste die neuen Formen der darstellenden Kunst (Performance, Land-Art, Body Art, usw.) und die Ausdrucksmöglichkeiten elektronischer und digitaler Medien (Installationen, Video).
Na manjak interesa za slikarstvo tijekom devedesetih godina utjecali su novi načini umjetničkog djelovanja (performans, land-art, body art itd.) i izražajne mogućnosti koje pružaju elektronički i digitalni mediji (instalacije, video).

Die Elemente, die die heutige Kunst wertvoll und relevant machen sind kollektive Kunstpraktiken, partizipatorische Ästhetik und soziales Engagement, und die "Ideologie des Neuen" ist fast schon zum Kanon des (post-) modernen Ideenaustauschs geworden.[3] ] Zu Beginn des 21. Jahrhunderts kommt es zu einem neuen Aufschwung in der Malerei als Medium, und die zeitgenössische Kunst wurde von der Suche nach Inspiration in verschiedenen Stilen, Kunstströmungen und Strömungen der Kunstgeschichte geprägt, so dass es in der bildenden Kunst häufig Zitate und Referenzen gibt.
Elementi koji današnju umjetnost čine vrijednom i relevantnom su kolektivne umjetničke prakse, participacijska estetika i socijalni angažman, a „ideologija novog“ je gotovo postala kanon u (post)modernoj razmjeni ideja.[3] Početkom 21. stoljeća dolazi do novog zamaha u slikarskom mediju, a suvremenu je umjetnost obilježila potraga za inspiracijom u raznim stilovima, pokretima i strujama povijesti umjetnosti, stoga su česti citati i reference unutar likovnog stvaralaštva.

Die kroatische zeitgenössische Malerei zeichnet sich durch einen Pluralismus von Stilen aus, der von traditionellen Medienbeziehungen bis hin zu Multidisziplinarität und Verlassen der konventionellen Grenzen des Bildes reicht.
Hrvatsko suvremeno slikarstvo karakterizira pluralizam stilova koji se kreće od tradicionalnog odnosa prema mediju do multidisciplinarnosti i izlasku iz konvencionalnih granica slike.

In den neunziger Jahren gab es in der kroatischen Malerei keine Kunstpraxis, die die Sichten der aktiven Künstler vereinigen würde, aber der Einfluss des neuen Bildes (der siebziger Jahre) und der neuen Malerei der achtziger Jahre dominierte.
U devedesetima se u hrvatskom slikarstvu nije pojavila niti jedna umjetnička praksa koja bi objedinila rakurse aktivnih umjetnika, no prevladava utjecaj nove slike (sedamdesetih) i novog slikarstva osamdesetih.

In den Siebziger proklamierte Đuro Seder in seinem Text "Unmöglichkeit der Imagination" (1971) eine dogmatische Sicht auf die Malerei als selbstlimitierendes Medium.[4] Allmählich ging er weg von den monochromatischen Bildern, die die Beziehung zur Malerei problematisiert und die Bedeutung der narrativen Bildkunst verneint hatten. In den achtziger Jahren begann er die Möglichkeit der nicht referentiellen Kunst anzusehen, die durch die Reproduktion der Erfahrung des Künstlers eine neue autonome Realität des Werks schafft.
Đuro Seder sedamdesetih je godina svojim tekstom „Nemogućnost slike“ (1971.) proklamirao dogmatičan pogled na slikarstvo kao samoograničavajući medij.[4] Postepeno se odmicao od monokroma koji su problematizirali odnos prema slikarstvu i nijekali smisao narativnog likovnog sadržaja, a osamdesetih počinje uviđati mogućnost nereferencijalne umjetnosti koja reprodukcijom doživljaja umjetnika stvara novu autonomnu stvarnost unutar djela.

Die Bilder aus den neunziger Jahren zeichnen sich durch eine ausdrucksstarke Bewegung und einen dicken Farbauftrag aus, wobei der Schwerpunkt auf der Form liegt, während die Figuration und der Inhalt ergänzende Elemente sind.
Njegova djela iz devedesetih karakterizira ekspresivan potez i debeo nanos boje, s naglaskom na građenju slike, dok su figuracija i sadržaj sporedni elementi.

Er wendet sich den heiligen Themen zu, die die spirituelle Krise eines Mannes in Frage stellen, der die Gestalt Christi als die Gründungshoffnung für die Erfüllung menschlicher Bestrebungen sucht.
Okreće se sakralnoj tematici koja problematizira duhovnu krizu čovjeka koji traži figuru Krista kao utemeljenu nadu u ispunjavanje ljudskih težnja.

Vatroslav Kuliš schafft Werke an der Grenze des Realismus und der Abstraktion, wobei er die Verbindung mit der Natur in den Motiven von Landschaften, Meer und Wasser aufrechterhält.[5] Seine Kunst interpretiert Igor Zidić durch den Begriff des Neoromantismus, der sich in den koloristischen Kompositionen des utopischen Charakters manifestiert und die Perfektion der Natur und die verträumte Flucht der Realität betont.
Vatroslav Kuliš stvara djela na granici realnoga i apstrakcije, zadržavajući vezu sa prirodom u motivima krajolika, mora i vode.[5] Njegovu umjetnost Igor Zidić tumači kroz pojam neoromantizma koji se manifestira u kolorističkim kompozicijama utopijskog karaktera i naglasku na savršenstvu prirode i sanjarskom bijegu od stvarnosi.

Mit der Verwendung verschiedener Materialien (Sand, Wachs, Pigment, Gläser, Kartons) und der Kombination von Medien (Malerei, Fotografie, Installationen) zeigt er den Wunsch, die Grenzen zwischen Kunst und Realität auszulöschen.
Korištenjem raznih materijala (pijesak, vosak, pigment, staklenke, kartoni) i kombiniranjem medija (slikarstvo, fotografija, instalacije) pokazuje težnju brisanja granica između umjetnosti i stvarnosti.

Seine jüngsten Arbeiten sind meist abstrakte Farbkompositionen, die durch fast lyrischen Charakter, Spontaneität der Bewegung und Mangel an erzählerischem Inhalt charakterisiert sind.
Njegova recentna djela većinom su apstraktne kolorističke kompozicije koje karakterizira gotovo lirski karakter, spontanost poteza i izostanak narativnog sadržaja.

Die Gemälde von Igor Rončević in den achtziger und neunziger Jahren markiert die Mischung zwischen Abstraktion und Figur, die laut Zvonko Maković "die Illusion der Existenz" bedeutet.
Slikarstvo Igora Rončevića osamdesetih i devedesetih obilježava podvojenost između apstrakcije i figure, koja prema riječima Zvonka Makovića označiva „privid postojanja“.

Der Künstler zerlegt und fragmentiert Objekte und Charaktere, betont Farbe und Bewegung und bietet mehrdeutige Interpretationen von Inhalten.[6] Die transavantgarde Herangehensweise an das Gemälde manifestiert sich im Studium verschiedener Möglichkeiten des Künstlers in der reinen Malerei, die ihren ästhetischen, assoziativen oder anderen Wert nicht ausschließt, was nicht der Fall mit der analytischen Malerei war.[7]
Umjetnik rastače i fragmentira predmete i likove, naglašava boju i potez te nudi dvosmislena tumačenja sadržaja.[6] Transavangardni način pristupanja slici očituje se u umjetnikovom ispitivanju raznih mogućnosti djelovanja u čistom slikarstvu koje ne lišava njegovih estetskih, asocijativnih ni bilo kojih drugih vrijednosti koje je izuzimalo analitičko slikarstvo.[7]

Die Arbeit von Edita Schubert in den 1980er Jahren basierte auf einer geometrischen Abstraktion, die ständig unter Einfluss der Neo-Geo-Bewegung interpretiert wurde.[8] Im Zyklus Portable der neunziger Jahre des zwanzigsten Jahrhunderts schaffte sie Werke, die sie Collagen nannte. Die standardisierte Leinwandformate sind mit gleichmäßigen Farbstrichen über die ganze Fläche bedeckt und von ihrer Aussagekraft und zusätzlichen Bedeutung befreit und damit der analytischen Malerei näher kommen.
Rad Edite Schubert se osamdesetih godina bazirao na geometrijskoj apstrakciji koja se ustaljeno tumačila u okviru utjecaja neo-geo pokreta.[8] U ciklusu Portable, devedesetih godina 20. stoljeća radi djela koja naziva „kolažima“, platna standardiziranih formata koja su cijelom površinom prekrivena jednoličnim potezima boja, oslobođena su ekspresivnosti i dodatnog značenja pri čemu se njeno slikarsvo približava analitičkome.

Die Reduktion der visuellen Sprache auf zwei kontrastierenden Farben bietet eine Möglichkeit, über die Bildkategorie zu reflektieren und ihre Objektivität und Portabilität zu betonen, wie der Titel selbst andeutet.[9]
Redukcija likovnog jezika na kolorističku konfronticiju dvije boje način je promišljanja kategorije slike i naglašavanje njene predmetnosti i prenosivosti kako sugerira sam naslov serije.[9]

Nach dem Expressionismus und Kolorismus in der ersten Hälfte der achtziger Jahre, näherte sich Nina Ivančić während ihres Aufenthalts in New York (1986-93) dem nicht persönlichen abstrakt-geometrischen Stil des „Neo-Geo“, und in den 1990er Jahren schaffte sie eine Serie von Bildern mit dem Titel Gespenster, bzw. Silhouetten von Schiffen mit flachem und schwarzem Acryl auf weißer Leinwand.
Nina Ivančić se, nakon ekspresije i kolorizma prve polovice osamdesetih, tijekom boravka u New Yorku (1986.- 1993. godine) priklonila apersonalnom apstraktno-geometrijskom načinu neo-gea, a devedesetih godina 20. stoljeća radi seriju slika pod nazivom Duhovi, odnosno seriju silueta brodova plošno i strogo izvedenim crnim akrilom na bijeloj podlozi platna.

Die Ergebnisse sind Bilddiagramme, die sie seit dem Jahr 2000 multipliziert, verbreitet und mit den Bildern der Flugzeuge kombiniert.
Rezultati su slike-dijagrami koje nakon 2000. godine umnaža i širi te isprepliće sa slikama aviona.

Sie fand die Inspiration in den Werbebroschüren und dem popartistischen Erbe von Lichtenstein und Rosenquist, was ihr Gemälde historisch retrospektiv macht, während es andererseits eine Art Erbe und weitere Ausarbeitung von Nicht-Expressionismus zeigt, womit sie sich während ihres Aufenthaltes in Amerika beschäftigte.[10]
Inspiraciju je crpila iz promotivnih brošura i popartističkog nasljeđa Lichtensteina i Resenquista koje njeno slikarstvo čini povijesno retrospektivnim, dok s druge strane pokazuje svojevrsno nasljeđe i daljnju razradu ne-ekspresionizma kojim se Nina Ivančić bavila za vrijeme svog boravka u Americi.[10]

Zoltan Novak beginnt in den achtziger Jahren des zwanzigsten Jahrhunderts zu malen, und seine Arbeit zeichnet sich durch ein sichtbares psychologisch-expressives Moment in Darstellungen von gesichtslosen und einsamen menschlichen Charakteren, moralisch und geistig leerer Psyche aus.[11] Das repräsentative Symbol seiner Gemälde ist das Motiv des Spaziergängers, während der Maler in seinen aktuellsten Arbeiten seinen eigenen, introspektiven Blick auf den urbanen Mann gibt, der in der modernen Großstadt einsam ist.
Zoltan Novak počinje slikati osamdesetih godina 20. stoljeća, a njegov je rad karakterističan po vidljivom psihološko-ekspresivnom momentu u prikazima bezličnih i osamljenih ljudskih likova, moralno i mentalno praznih psiha.[11] Reprezentativni simbol njegova slikarstva je motiv šetača, dok u svojim recentnim radovima slikar daje vlastiti introspektivan prikaz urbanog čovjeka koji je usamljen unutar suvremenog megalopolisa.

Das transdisziplinäre Modell der Kreativität beinhaltet die freie Wahl der geeignetsten Lösung für die Erstellung, Umsetzung und Präsentation des Konzeptes.
Transdisciplinarni model stvaralaštva podrazumijeva slobodan izbor najadekvatnijeg rješenja za produkciju, realizaciju i prezentaciju osmišljenog koncepta.

Viele kroatische Künstler schaffen Werke, die durch die Kombination verschiedener Medien aus den Grenzen des Bildes heraustreten und oft wird der Begriff bildender Künstler anstelle des Begriffs, der ein bestimmtes Medium (Maler, Bildhauer, Videokünstler usw.) bedeutet, verwendet.
Mnogi hrvatski umjetnici stvaraju djela koja kombiniranjem različitih medija teže izlasku iz granica slike, a često se umjesto termina koji označava specifičan medij (slikar, kipar, video umjetnik itd.) koristi naziv vizualni umjetnik.

Die Arbeit von Damir Sokić reicht von analytischen und primären über Transavantgarde und Neogeometrie bis hin zu Installationen, Objekte und Assemblagen.
Rad Damira Sokića kreće se od analitičkog i primarnog preko transavangarde i neo-geometrije do instalacija, objekata i assemblagea.