Сібірка алтайская ( лац.
Hrvatska sibireja (lat.


Sibiraea laevigata) - від кветкавых раслін сямейства {{bt-bellat|Ружавыя|Rosaceae}}.
Sibiraea laevigata; sinonimi: Sibiraea altaiensis var. croatica, Sibiraea croatica, Spiraea laevigata) biljka iz porodice ružovki, u.

У Харватыі строга ахоўваецца з 4 верасня 1964 года.
U Hrvatskoj se pod imenom hrvatska sibireja, Sibiraea altaiensis subsp. croatica (Degen) Degen smatrala endemičnom vrstom, dok nije ustanovljeno da je naziv samo sinonim za S. leavigatu. U Hrvatskoj je strogo zaštićena od 4. rujna 1964. godine Zakonom o zaštiti prirode a raširena je na kamenitim obroncima, u pukotinama stijena, pretežno na zapadnim obroncima između 700 i 1550 m nadmorske visine.

У Харваціі расце ў хмызняках і насаджэннях чорнай хвоі і прыбярэжнага букавага лесу на поўначы і ў цэнтральным Велебіце .
Raste u šikarama i sastojinama crnog bora i primorskoj bukovoj šumi na sjevernom i srednjem Velebitu.

Лістападны, вышынёй да 1 метра, галінасты куст, з густымі галінамі, з трывалымі каранямі, якія пранікаюць у вапняковыя скалы.
Raste kao listopadni do 1 metar visoki, razgranati grm, gustih grana, sa snažnim korijenjem koje prodire u vapnenačke stijene.

Кара чырванавата-шаравата-карычневая, гладкая і бліскучая.
Kora je od crvenosmeđe do sivosmeđe, glatka i sjajna.

Кветкі дыяметрам 6-7 мм, двухдомныя або гермафрадыты, і цвітуць у чэрвені і пачатку ліпеня.
Cvjetovi su 6-7 mm u promjeru, dvodomni ili hermafroditni, a cvate u lipnju i početkom srpnja. Razmnožava se sjemenom koje dozrijeva krajem rujna.

Размнажаецца насеннем, якое спее ў канцы верасня..
Srodnici hrvatske sibireje su Sibireae altaiensis i Sibireae tianschanica u centralnoj Aziji.

Спасылкі
Vanjske poveznice

Бурштынавы форт, пабудаваны ў Джайпуры
Jantarna tvrđava koju su sagradili vladari Kachwaha, Jaipur

{{нп3|Форт Бауртанге|Зорная крэпасць|ru|Форт Бауртанге}} у {{нп3|Бауртанге|||Bourtange}}, адноўленая ў сваім стане ў 1750 годзе, Гронінген, Нідэрланды
Zvjezdasta tvrđava Bourtange, restaurirana prema stanju iz 1750., Groningen, Nizozemska

Умацаванні ў сярэднявечным стылі ў значнай ступені састарэлі са з'яўленнем гармат на полі бою ў XIV стагоддзі.
Fortifikacije srednjovjekovnog stila uvelike su postale zastarjelima pojavom topova na bojnom polju tijekom 14. stoljeća.

Умацаванні ў парахавы век ператварыліся ў значна больш нізкія структуры з шырокім выкарыстаннем равоў і земляных валоў, якія маглі паглынаць і рассейваць энергію {{нп3|Кананада|гарматнага агню|kk|Канонада}}.
Fortifikacije u doba baruta evoluirale su u mnogo niže strukture s raširenom uporabom jaraka i zemljanih bedema koji su mogli apsorbirati i raspršiti energiju topovske vatre.

Сцены, падвергнутыя прамому гарматнаму абстрэлу, былі вельмі ўразлівыя, таму іх апускалі ў равы, перад якімі насыпалі земляны вал.
Zidine izložene izravnoj topovskoj vatri bile su vrlo ranjive, pa su spuštene u jarke ispred kojih je postavljen zemljani nasip.

Гэта падкрэслівала важнасць геаметрыі ўмацаванняў, паколькі яна дазваляла абарончай артылерыі перакрываць поле агню так, што ўсе падыходы да ніжэйшых і, такім чынам, больш уразлівых сцен былі прыкрытыя.
To je istaknulo važnost geometrije fortifikacija jer se defenzivnom topništvu omogućilo preklapanje vatrenog polja kako bi svi pristupi nižim i stoga ranjivijim zidinama bili pokriveni.

Умацаванні таксама былі пашыраны ў глыбіню і атрымалі ахоўныя батарэі для абарончай артылерыі, каб трымаць атакуючыя гарматы на прыстойнай адлегласці і не дапусціць непасрэднага дасягнення імі ўразлівых сцен.
Fortifikacije su se također proširile u dubinu, te su dobile zaštitne baterije za defenzivno topništvo, kako bi se napadački topovi zadržali na pristojnoj udaljenosti i spriječili da dođu izravno do ranjivih zidina.

У выніку гэтага з'явіліся зоркападобныя ўмацаванні з паслядоўнымі радамі {{нп3|Гарнверк|гарнверкаў|ru|Горнверк}} («клешчаў») і бастыёнаў, і найлепшым прыкладам з'яўляецца {{нп3|Форт Бауртанге|Бауртанге|ru|Форт Бауртанге}}, намаляваны злева.
Posljedica ovoga bile su zvjezdolike fortifikacije s uzastopnim redovima hornverka ("kliješta") i bastiona, a najbolji primjer je lijevo ilustrirani Bourtange.

З гэтага перыяду існуюць шматлікія ўмацаванні ў скандынаўскіх краінах і ў Брытаніі, у тым ліку выдатны прыклад умацаванняў у {{нп3|Гарадскія сцены Берыка|Берык-апан-Туідзе||Berwick town walls}}.
Iz tog razdoblja postoje i prostrane fortifikacije u nordijskim zemljama i u Britaniji, poput izvrsnog primjerka fortifikacija u Berwick-upon-Tweedu.

З'яўленне ў ХІХ стагоддзі разрыўных снарадаў прывяло да наступнага этапу ў развіцці фартыфікацыі.
Pojava eksplozivnih granata u devetnaestom stoljeću dovela je do još jednog stupnja u evoluciji fortifikacija.

Зорныя форты гарматнай эпохі апынуліся неэфектыўнымі супраць уздзеяння выбуховых рэчываў, а складанае размяшчэнне бастыёнаў, флангавых батарэй і старанна пабудаваных ліній агню для абарончых гармат магло быць хутка разбурана {{нп3|Аскепкава-фугасны снарад|аскепкава-фугаснымі снарадамі|ru|Осколочно-фугасный снаряд}}.
Zvjezdasti fortovi iz doba topova nisu se pokazali učinkovitima protiv učinka visokog eksploziva, a zamršeni raspored bastiona, flankirnih baterija i pažljivo konstruiranih linija vatre za obrambene topove mogli su brzo biti razoreni eksplozivnim granatama.

Што яшчэ горш, вялікія адкрытыя равы, якія атачалі ўмацаванні гэтага тыпу, былі такой жа неад'емнай часткай абарончай схемы, як і абароненая дарога на краі {{нп3|Контрэскарп|контрэскарпа|ru|Контрэскарп}}контрэскарпа.
Još gore, veliki otvoreni jarci koji su okruživali utvrde ovog tipa bili su sastavni dio obrambene sheme jednako kao i zaštićeni put na rubu kontraeskarpe.

Рвы былі надзвычай уразлівыя да абстрэлу разрыўнымі снарадамі.
Jarci su bili iznimno ranjivi na bombardiranje eksplozivnim granatama.

Табліца ўмацаванняў, {{нп3|Цыклапедыя||ru|Циклопедия}} 1728
Tablica fortifikacija, Cyclopaedia iz 1728.

У адказ на гэта ваенныя інжынеры распрацавалі паліганальны(англ.) бел. стыль фартыфікацыі.
Kao odgovor ovome vojni inženjeri su razvili poligonalni stil fortifikacija.

Роў стаў больш глыбокім з вертыкальнымі бакамі, выразанымі непасрэдна ў жывой скале або глебе, выкладзенымі ў шэраг прамых ліній, якія ўтваралі цэнтральную ўмацаваную зону, што і дало назву стылю ўмацавання.
Jarak je postao dublji s okomitim stranama, usječenim izravno u živu stijenu ili tlo, položen u nizove ravnih linija koje su tvorile centralno utvrđeno područje koje je dalo fortifikacijskom stilu navedeni naziv.

Досыць шырокі, каб стаць непраходнай перашкодай для наступаючых войскаў, але і дастаткова вузкі, каб стаць складанай мішэнню для абстрэлу праціўніка, роў прыкрываўся агнём з абарончых {{нп3|Блокгаўз|блокгаўзаў|ru|Блокгауз}}, размешчаных у рове, а таксама агнявых пазіцый, прарэзаных у вонкавым баку рова. сябе.
Dovoljno širok da bude neprohodna barijera za napadačke trupe, ali i dovoljno uzak da bude teška meta neprijateljskom granatiranju, jarak je bio pokriven vatrom iz obrambenih blockhausa postavljenih u jarku kao i vatrenim položajima usječenima u vanjsku fasu samog jarka.

Профіль форта сапраўды стаў вельмі нізкім, звонку ён быў акружаны ровам са спадзістай адкрытай пляцоўкай, каб ліквідаваць магчымае прыкрыццё варожых сіл, у той час як сам форт быў мінімальнай мішэнню для варожага агню.
Profil utvrde postao je doista vrlo nizak, okružen izvana jarkom s blago nagnutim otvorenim područjem kako bi eliminirao mogući zaklon neprijateljskim snagama, dok je sama utvrda predstavljala minimalnu metu neprijateljskoj vatri.

Пунктам ўваходу сталі апушчаныя дзверы ва ўнутраным баку рова, да якіх вёў звілісты пандус, што забяспечваў доступ да дзвярэй праз пад'ёмны мост, які можна было ўцягнуць ва ўваходную браму.
Ulazna točka postala su snižena vrata u unutarnjoj fasi jarka do kojih se dolazilo krivudavom rampom koja je omogućavala pristup vratima preko pokretnog mosta koji se mogao povući u ulaznu kućicu.

Большая частка форта была размешчана пад зямлёй, з глыбокімі праходамі, якія злучалі блокгаўзы і {{нп3|Агнявая кропка|агнявыя кропкі|ru|Огневая точка}}, размешчаныя ў рове з самім фортам, з {{нп3|Магазін (ваенны склад)|магазінамі|ru|Магазин (военный склад)}} і машыннымі аддзяленнямі глыбока пад паверхняй.
Većina utvrde postavljena je podzemno, s dubokim prolazima koji su povezivali blockhause i vatrene točke smještene u jarku sa samom utvrdom, s magazinima i strojarnicama duboko ispod površine.

Тым не менш, гарматы часта размяшчаліся на адкрытых пазіцыях, абароненых толькі парапетамі, каб захаваць нізкі профіль і таму, што вопыт працы з гарматамі ў закрытых казематах паказаў, што друз, які ўтвараўся ў выніку абвалу тых жа казематаў, вывеў з ладу гарматы, размешчаныя ў іх.
Topovi su se ipak često postavljali na otvorene položaje zaštićene samo parapetom radi zadržavanja niskog profila i zbog toga što je iskustvo s topovima u zatvorenim kazamatima pokazalo da šljunak nastao urušavanjem istih kazamata onesposobljuje topove smještene u njima.

Горад Шыбам, Емен з XVI стагоддзя акружаны ўмацаваным валам
Grad Shibam, Jemen iz 16. stoljeća okružen utvrđenim bedemom

Спосабы трымаць ворагаў далей ад месца, якое вы абралі для абароны, сягаюць глыбока ў гісторыю чалавечага роду.
Načini zadržavanja neprijatelja podalje od nekog mjesta koje je netko odlučio zaštititi sežu duboko u povijest ljudske vrste.

Першыя ўмацаванні ўяўлялі сабой драўляныя палісады, земляныя валы, сцены з каменных блокаў і мноства іншых розных спосабаў абароны ў залежнасці ад клімату і даступнага матэрыялу.
Prve fortifikacije bile su drvene palisade, zemljani nasipi, zidovi od kamenih blokova i mnogi drugi razni načini zaštite ovisno o podneblju i dostupnom materijalu.

Першапачаткова ўмацаванні былі накіраваны на абарону ад жывёл і не былі эфектыўныя супраць варожых людзей, якія лёгка пераадольвалі такія перашкоды.
U početku su fortifikacije bile usmjerene za zaštitu od životinja, te nisu bile učinkovite protiv neprijateljski nastrojenih ljudi koji su lako savladavali ovakve prepreke.

Таму ўзнікла неабходнасць абараніць жытло ад няпрошаных гасцей.
Stoga je postalo potrebno braniti prepreku protiv neželjenih gostiju.

Паколькі сцены забяспечвалі добрую абарону, спатрэбіўся некаторы час, каб знайсці спосаб размясціць шлях на вяршыні сцяны, каб даць абаронцу перавагу над нападаючым .
Budući da su zidovi pružali dobru zaštitu, trebalo je proći određeno vrijeme da se pronađe način postavljanja staze na vrhu zida kako bi branitelj bio u povlaštenom položaju u odnosu na napadača.

Першыя населеныя пункты, якія былі абаронены такім чынам драўляным парапетам, былі вёскамі, дзе жылі абаронцы і дзе яны захоўвалі свае рэсурсы і багацці.
Prva ljudska naselja koja su bila zaštićena drvenim parapetom na ovakav način bila su sela u kojima su branitelji živjeli i u kojima su čuvali svoje resurse i bogatstvo.

Агароджа звычайна была кругавой, ахоплівала ўсе жылыя памяшканні паселішча.
Ograda je obično bila kružna obuhvaćajući sve nastambe naselja.

Пазней да агароджы пачалі прыбудоўваць земляны вал, выкопваючы побач з {{нп3|Агароджа (фартыфікацыя)|агароджай|ru|Ограда}} роў.
Kasnije se ogradi dodavao zemljani nasip tako što se prokopavao jarak uz ogradu.

У скалістых раёнах, такіх як Ірландыя ці Шатландыя, для падтрымання схілу выкарыстоўваўся камень.
U stjenovitim područjima poput Irske ili Škotske koristio se kamen za podupiranje padine.

У Міжземнамор'і агароджы складаліся з вялізных каменных блокаў без усялякага злучнага матэрыялу.
Na Mediteranu su se ograde sastojale od kolosalnih kamenih blokova bez ikakvog vezivnog materijala.

Пік гэтага тыпу ўмацаванняў быў дасягнуты сярод германскіх плямёнаў, супраць якіх у той час ваяваў Цэзар.
Vrhunac ovakvog tipa fortifikacije dosegnut je među germanskim plemenima protiv kojih je u to vrijeme ratovao Cezar.

Іх гарады былі акружаны складанымі схіламі, складзенымі з груд камянёў, зямлі і драўляных бярвенняў, размешчаных такім чынам, што іх было цяжка разбурыць.
Njihovi gradovi bili su okruženi složenim padinama sastavljenima od nakupina kamenja, zemlje i drvenih trupaca postavljenih tako da su se teško mogli razoriti.

Сталёвыя і бетонныя ўмацаванні былі звычайнай з'явай на працягу XIX і пачатку XX стагоддзяў, але прагрэс у сучаснай вайне пасля заканчэння Першай сусветнай вайны зрабіў буйнамаштабныя ўмацаванні састарэлымі ў большасці сітуацый.
Fortifikacije od čelika i betona bile su uobičajene tijekom 19. i ranog 20. stoljeća, no napredak u modernom ratovanju od kraja Prvog svjetskog rata učinio je fortifikacije velikih razmjera zastarjelima u većini situacija.

Толькі падземныя {{нп3|Бункер|бункеры|uk|Бункер}} яшчэ могуць забяспечыць нейкую абарону ў сучасных войнах.
Jedino podzemni bunkeri još uvijek mogu pružiti nekakvu zaštitu u modernim ratovima.

Многія гістарычныя ўмацаванні былі разбураны ў розныя часы і па розных прычынах, але значная іх колькасць ацалела, так што ў многіх краінах яны прадстаўляюць сабой папулярныя турыстычныя месцы і вядомыя мясцовыя {{нп3|Славутасць|славутасці|uk|Пам'ятка}}.
Mnoge povijesne fortifikacije uništene su tijekom suvremenog doba, ali je značajan broj preživio tako da danas predstavljaju popularne turističke destinacije i istaknute lokalne znamenitosti.

Форт {{нп3|Мехрангарх||ru|Мехрангарх}} у Джадхпуры, Раджастхан
Fort Mehrangarh u Jodhpuru, Rajastan

Заняпад пастаянных умацаванняў быў абумоўлены трыма прычынамі.
Propast trajnih fortifikacija nastao je zbog tri razloga.

Пастаянна ўзрастаючая моц артылерыі і авіяцыі азначала, што практычна любая ваенная мэта, якую можна было знайсці, магла быць знішчана, калі супраць яе выкарыстаць дастаткова масіўную сілу.
Sve veća rastuća moć artiljerije i zrakoplovstva značila je da gotovo svaka meta koja se mogla locirati moguće ju je bilo i razoriti ako se upotrijebi dovoljno masivna snaga protiv nje.

Такім чынам, чым больш абаронца ўкладваў рэсурсаў ва ўмацаванне фартыфікацыйнага збудавання, тым больш баявой моцы, якую ўмацаванне апраўдвала, павінна было ўкласці ў яго разбурэнне, калі стратэгія нападніка патрабавала разбурэння ўмацавання.
Stoga, što je više branitelj ulagao resurse u pojačavanje fortifikacije, to se veća borbena moć, koju je fortifikacija opravdavala, ulagala u njeno uništenje ako je strategija napadača zahtijevala razaranje fortifikacije.